Dječji vrtić Mali istraživač
Novosti MALIH ISTRAŽIVAČA

Novosti MALIH ISTRAŽIVAČA

Novosti i događanja

  • Noćni pjev.. problemska priča

    04. ožujak 2016.

    Preporučamo Vam jednu prekrasnu priču o samostalnosti… 

     

    Sunce je zašlo, a sjene priljubljene uza zidove pećine budile su se i šaptale.

    Kiro! Krilce! Dozvala je šišmišica svoje dijete. Danas moraš odletjeti u svijet, a ja ću te ovdje čekati.

    Ali noć je tamna, mama… tamnija od tamnijih očiju noćnog leptira… čak tamnija od vode prije zore – uzviknuo je šišmišić i trzao ušima amo tamo.

    Znam – prošaptala je mama.

    A kad je vani tamno, baš i ne vidim –priznao je Kiro protežući krila.

    Vidjeti se može i drugačije – rekla mu je. Svoj put u svijet možeš utrti na razne načine.

    Kako?

    Upotrijebi pravo čulo.

    Što je čulo? – upitao je šišmišić. Majka ga je obavila krilima i šapnula mu u naćuljene uši: Čulo je pjesma koju šalješ u svijet i kojom ti svijet uzvraća. Pjevaj i svijet će ti odgovoriti. Tako ćeš vidjeti.

    Sada iz pećine odleti do jezera gdje mi šišmiši najradije jedemo. Doručkuj i vrati se kući, ali ne idi dalje od jezera, osim ako ti je pjesma snažna.

    A zatim ga je pustila.

    Kiro je časak padao kroz hladni zrak, zatim je zamahnuo krilima i okrenuo se pa kroz usta pećine odletio u noć koja ga je dočekala.  Isprva je Kiro nastojao prozreti smjer kroz tminu. Duge ruke uzdignule su se pred njima i polako mahale, zakrivajući mu put. Nije vidio ni iza njih ni preko njih.

    Kiro se uplašio. No sjetio se majčinih vedrih riječi: Upotrijebi pravo čulo.

    Kiro je zapjevao. Isprva tiho… a zatim snažnije. Pjesma je poletjela pred njega i uskoro je čuo kako mu nešto uzvraća pjesmom. Visoka stabla dozivala su ga, opijevala duljinu svojih dugih grana i opseg svoga grubog debla. Radosno je letio kroza šumu, mimo borova, preko javora i dalje. Odletjevši visoko, Kiro je ugledao kako nešto klizi nebom prema njemu.  Pa je odaslao pjesmu pred sebe, a ondje gdje je nekoć prijetila opasnost, Kiro ugleda tek jato prijatelja kako iznad njega leti svojim poslom. Leteći dalje Kiro začuje čudne zvukove; retke buke, tisuće glasova koji s jednog kraja neba zuje na drugi. Samo načas Kiro nije znao što bi ili kuda da ide.

    Ali slijedio je svoju pjesmu. Na nebu iza njega tekla je rijeka šapata pa utihnula. Jezero je bilo blizu. Kad je Kiro, i dalje raspjevan, došao na jezero, bio je veoma gladan. Sva su noćna stvorenja bila ondje, iznad trske, tisuće letećih ukusnih zalogajčića, a svaki je pjevušio svoj napjev. Kiru je svaka od tih pjesama zvučala kao doručak. Kiro je dobro jeo te večeri.

    Kad se najeo opet je protegnuo krila – mislio je vratiti se kući, ali se zapitao. Čega ima s onu stranu majčinih riječi?

    Tako je Kiro odletio malo dalje i nestalo je svega poznatoga. Van, van na rubove svijeta. Tad je zaista bio prepušten sebi. Brzo je letio prema visokoj dini, a dok je prolazio, sva su ga zrna pijeska u zboru dozivala. Kiro je zalepršao uvis i preko sipine, van preko plaže, pjevajući glasnije nego ikada u životu. Njegova se pjesma tada pronosila nad tamnom vodom, stalno iznova. Nebo se mijenjalo, bljedilo je i bacalo duge sjene na obalu. Kiro je znao da je vrijeme povratka kući. Leteći više nego što je ikada letio, Kiro je zapjevao i slušao, slušao… Glazba s tla uzdizala se svojim raznolikim tkanjem, svakim stablo, svakom liticom. Njegova je pećina dozivala ispod pokrova grmlja i jastuka, a Kiro je slijedio taj poznati zvuk u zemljani zaklon. Majka ga je cijelog obujmila krilima i upitala: Je li bilo jako tamno u svijetu, Krilce? Što si vidio?

    Znaš što mama – smijao se Kiro – bilo je jako, JAKO tamno…

    Ari Berk i Loren Long

     

     

  • Povuci, potegni, obući se (NE) mogu

    04. ožujak 2016.

    Jesu li vam poznate situacije poput dugotrajnog jutarnjeg oblačenja, nagovaranja djeteta da obuće barem jednu cipelu, obuće hlače ili majicu, stavi jaknu, …. a čarape,  to ne želite niti pokušavati.  Kada se dijete treba samo oblačiti i kako mu pomoći da bude samostalno?

    Oblačenje, skidanje odjeće i samostalnost stvari su s kojima se roditelji susreću prilikom odrastanja djeteta. Dok neki roditelji nemaju poteškoća s time, drugima je teško i  osjećaju se bespomoćno nagovarajući dijete da se samo obuće.

    Poticanje samostalnosti ne započinje jedan određeni dan, to je kontinuirani proces koji traje.  Kada se dijete rodi  i dok je još malo, roditelji čine stvari za dijete, ono što dijete ne može samo, njeguju ga, hrane, kupaju, odijevaju -  jednom riječju brinu o njemu. Postepeno dijete počinje samo raditi određene stvari, gura hranu u usta, istražuje i jede ručicama, želi samo jesti, pokušava hodati, obući šlapicu..  A roditelji tu samostalnost podržavaju ili ne podržavaju.

    Ako dijete može i zrelo je da takve stvari radi samo te nema opasnosti za njega, treba mu omogućiti da pokuša samostalno i učiniti, tako će se ojačavati samopouzdanje u vlastite sposobnosti. Međutim ako se stvari čine umjesto djeteta, a dijete ih je već moglo napraviti samo,  onemogućavamo mu da zadovolji potrebu za vlastitom snagom, uvažavanjem, za istraživanjem i slobodom… Svi se slažemo da želimo samostalne i odgovorne ljude, ali ponekad s namjerom da im pomognemo radimo stvari umjesto njih i time im zapravo odmažemo u tome.

    Kako onda podržavati samostalno oblačenje kod djece i poticati ga?

    Koliko će dijete moći učiniti ovisi o njegovoj dobi i razvoju. Dijete koje ima  godinu dana neće moći samo obući čarape, ali će vam ih moći dodati. Uvijek promotrite što vaše dijete sada može i na tome gradite korake.

    Počnite od lakših stvari za oblačenje kako bi se dijete osjećalo uspješno. Ako mu obučete šlapice neka ono zalijepi čičak,  ako oblačite majicu dijete samo gura ruke u rukave, a može i povući majicu prema dolje.  Ako ne može obući jaknu može vam je dodati, povući patent nakon što ga vi namjestite ili staviti kapuljaču.

    ( Za one koji teže oblače jaknu postoji jedna zanimljiva tehnika oblačenja, stavite jaknu na pod, kapuljača je okrenuta prema vama i patent je prema gore. Ruke se stave pod rukave, podigne se jakna iznad glave i samo sklizne na ruke.  Djeca većinom vole takve stvari i žele surađivati, a tehniku možete i na sebi isprobati.)

    Neka djeca zaista su teška kod oblačenja i ne žele ništa učiniti sama. Potražite tada što je uzrok tome, jeste li u žurbi pa djetetu treba vremena, je li djetetu jasno što treba napraviti, kuda se ide, ako se ne obuče samo hoće li to netko napraviti za njega ...

    Možete najaviti događanja, primjerice nakon jela idemo u park i obući ćemo se.

    Omogućite djetetu da samo izabere što će obući, naravno da nećete otvoriti cijeli ormar i dati da izabere kupaće gaće J. Odvojite mu dvije stvari između kojih može izabrati.

    Radite stvari zajedno s djetetom, pomozite mu pri oblačenju i recite koji dio može sam učiniti.

    Hrabrite dijete da može samo i ne zaboravite ponekad pohvaliti.

    Recite koja su vaša očekivanja od djeteta; „kada se vratimo kući skidamo cipele i spremamo ih u ormar…“

    Igrajte igre presvlačenja, preoblačenja u različite likove poput princeza, vitezova, kuharica, životinja… to može biti dobar poticaj za samostalno oblačenje. Djeca će uživati u igri, a ujedno vježbati i samostalnost.

    Ne zaboravite: ne odustajte, u početku će možda biti teško, ali kasnije ćete vidjeti rezultate.

    Pripremila: Ana Mužak, mag. psych

  • Preporuka priče i izložbe

    08. veljača 2016.

    Ovaj mjesec preporučamo vam slikovnice ilustratorice i autorice Andree Petrlik Huseinović. 

    Izložbu njezinih radova možete pogledati u Galeriji Kupola Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu do 4. ožujka 2016.

  • Sretni blagdani!

    21. prosinac 2015.

    I ove godine smo se , sada već tradicionalno, družili s našim roditeljima. Pokazali smo im okruženje vrtića, način kako se djeca druže, kako se kroz njega kreću i kako suvereno vladaju prostorom i materijalima koji su im svakodnevno u ponudi. 


    Hvala svim roditeljima koji su korisnici našeg programa a koji su ovaj vrtić prepoznali kao mjesto sretnog odrastanja njihove djece. Posebno hvala mami naše Ite Hope Podvinski koja nam je oe godine poslala vilenjake punih ruku čarobnih balona za svu našu djecu.

    Šaljemo svim roditeljima i djeci puno poljubaca, zagrljaja i pregršt dobrih želja u predstojećim blagdanskim danima. Blagoslovljen Božić , sretnu i uspješnu 2016 godinu svima od zaposlenika Dječjeg vrtića Mali istraživač.

     

     

    Filmić s druženja pogledajte na našem Facebooku.

  • Preporuka...

    18. prosinac 2015.

    Ovaj mjesec preporučamo vam jednu igru i priču.  

    „Priča iz vrećice“ - u vrećicu stavite različite predmete; figuricu životinje, predmet iz kućanstva, lutkicu, automobil, grančicu, kuglicu ili nešto zanimljivo što nađete kod kuće. Svaki sudionik izvuče jedan predmet i započinje pričati priču: Bio/bila jednom jedan/na…, svatko tko izvuče sljedeći predmet dopunjuje priču. Ova igra djeci je zanimljiva, potiče kreativnost, govorni razvoj i suradnju.

    Priča koju vam preporučamo je priča o prijateljstvu,  kompromisu i prihvaćanju.

     

    Figaro mačak koji je hrkao

    Svakog dana poslije ručka Figaro se odmarao. Obično se sklupčao u sjenovitu kutu staje i nakon nekoliko sekundi čvrsto zaspao. Sve bi bilo lijepo kada Figaro ne bi pri tome druge ometao. Ali, znate on je neprestano hrkao. Hrkao je tako glasno da su ga čule sve životinje na farmi. Normalno je da mačak prede, ali da mačak hrče, nije normalno. To je vrlo neobično.

    Kada lajem, lajem da bi upozorio na opasnost - rekao je pas.

    Što ćemo učiniti? – upitao je pijetao. Kada kukuričem, to je zato da probudim farmu.

    Kada ja njačem – rekao je magarac, činim to kako bih pozdravio prijatelja.

    Pijetao, pas i magarac odlučili su otići do Figara i reći mu da je njegovo hrkanje zaista nepodnošljivo.

    Tko? Ja? Hrčem? – viknuo je Figaro. Ne mislite valjda ozbiljno! Ja nikad ne hrčem. To ti misliš – rekao je pijetao, ali ja ti kažem da hrčeš kao vlak svaki put kad spavaš. Čuje te se do sela, rekao je pas. Čuje te se čak do rijeke – dodao je magarac.

    Ne želimo te rastužiti – rekao je pijetao, ali zašto ne bi od sada na popodnevni odmor odlazio daleko od farme.

    Ima jedna napuštena staja pokraj velikog hrasta– rekao je pas. To bi bilo savršeno mjesto.

    Što? Zar ćete me  samo tako otjerati! Uzviknuo je Figaro. Izbacujete me?

    Nikako,- rekao je magarac. Ovo je tvoj dom kao što je i naš, to bi bilo samo mjesto za odmor.

    I kada se probudiš, vrati se ovamo – rekao je pijetao ponovno. Figaro je malo razmislio prije nego što je odgovorio. Zašto ne – rekao je. Samo želim da mi bude ugodno. Sve dok me se ostavi na miru, mogu spavati bilo gdje.

    Prošlo je nekoliko dana, zatim tjedan, pa još jedan. Figaro se već navikao da spava u praznoj staji. Toliko mu se sviđalo da je sve rjeđe dolazio na farmu. Zapravo više i nije dolazio. Jedno popodne, baš kad se probudio, Figaro je začuo neku buku. Stao je na vrhove i jako se iznenadio kad je ugledao svoja tri prijatelja: pijetla, magarca i psa. Svi su izgledali kao da im je jako neugodno. Znaš – rekao je pijetao, ako želiš, možeš se vratiti na farmu i tamo provoditi svoj popodnevni odmor. Da – rekao je magarac, na mjestu koje si tako volio, na mjestu na kojemu si uvijek popodne spavao. I ako budeš hrkao, to nije važno – rekao je pas. Svaka životinja je drukčija i svaka živi na svoj način. Ja lajem, ti hrčeš. Ništa ne može biti prirodnije. Baš ste ljubazni – rekao je Figaro. Sretan sam što svi još uvijek mislite na mene. To me jako usrećuje. Ali pretpostavljam da imate dobar razlog da me zovete natrag. Da – rekao je pijetao, to je istina.

    Nedostaješ nam – rekao je magarac. Jako, jako nam nedostaješ.

    Nakon toga je pas dodao: Osim toga, otkad si otišao, na farmi ima jako puno miševa, posvuda. To je strašno.

    I zato bismo svi bili sretni da nam se vratiš, da dođeš kući.

    Jean Baptiste Baronian