Dječji vrtić Mali istraživač
Novosti MALIH ISTRAŽIVAČA

Novosti MALIH ISTRAŽIVAČA

Novosti i događanja

  • Slatke male laži!

    04. srpanj 2014.

    Je li Vam se ikada dogodilo da Vaše dijete kaže nešto što nije istina, već se nekoliko puta hvalio prijateljima da je dobio malenog psića, a Vi znate da to nije istina. Dolaze Vam gosti i pitaju kada idete na more, a dijete odgovara danas popodne, iako idete za mjesec dana ili govori da ga je drugo dijete gurnulo, a nije... Zašto djeca stvaraju izmišljene priče i ponekad ne govore istinu?

     

    Male dječje laži javljaju se oko 3 godine, dio su normalnog odrastanja i nisu razlog za brigu. Djeca predškolske dobi ne razlikuju još maštu od stvarnosti i istinu od laži, za njih su sve priče stvarne. Zbog svoje bujne mašte često izmišljaju priče ili preuveličavaju događaje koji su se dogodili. Nisu svjesni da ne govore istinu, govore nešto što bi željeli da se dogodi ili što ne bi željeli. Budući da im pamćenje još nije u potpunosti razvijeno neke stvari mogu zaboraviti ili pomiješati. Još ne shvaćaju koliko traje minuta, sat, dani, tjedni tako da će često reći da se nešto događa danas, jer bi oni tako htjeli. Laži su bezazlene i beznačajne, ali ipak na njih treba reagirati kako ne bi prešle u naviku te da dijete ne počne vjerovati u njihovu istinitost.

     

    Što potiče male laži...

    Kada dijete napravi nešto što zna da ne smije, vrijeme je kada se mogu javiti male laži. Laži kao da čarobnim štapićem brišu sve loše što se dogodilo i izbjegavaju se posljedice lošeg ponašanja. Može se dogoditi da dijete optuži nekoga drugog da je nešto učinio, iako je sam kriv. Optužujući drugog oni i dalje ostaju “dobri”. Djeca znaju nešto izlagati, ali ne shvaćaju da odrasli znaju da nisu rekli istinu.

    Ponekad dijete ne laže već samo percipira vrijeme drugačije: npr. pitate dijete je li opralo zube, a on kaže da je (to ne mora biti laž, oprao ih je ujutro).

    Laganje može biti i pokušaj da se dobije nešto što dijete želi; kupi se neka igračka, izbjegne krivnja ili kazna, da se dijete pohvali, da ga se posluša, udovolji roditeljskim očekivanjima..

    Možda žele zadiviti nekoga kako su bili negdje iako nisu, žele biti jači, bolji od drugih. Ako dijete u tim situacijama koristi male laži dobro je promotriti što dijete zaista želi i što mu treba, poticati razvoj samopouzdanja i stvarati pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Laganje će postepeno prestajati jer dijete neće imati više potrebu za uzdizanjem sebe. Zanemarena djeca također mogu lagati jer žele svoj svijet učiniti ljepšim i boljim.

    Pokušajte promotriti i razumjeti zašto dijete laže.

     

    Kako izgledaju djeca kada govore male neistine

    Ako su učinili nešto što ne smiju često spuštaju glavu, gledaju prema dolje ili izbjegavaju pogled i govore da ne znaju tko je “razbio baš onu bakinu vazu”.

    Trljaju nos ili prekrivaju usta, češkaju se po glavi ili licu dok objašnjavaju što se dogodilo, nakašljavaju se, vlaže usta ili im se lagano trza lice. Ako vidite neke od tih znakova ne mora nužno značiti da dijete laže to mogu biti i svakodnevna ponašanja.

     

    Što učiniti?

    • Ako dijete kaže nešto što nije istina reagirajte smirenim glasom i recite konkretno što nije dobro npr. pojeo je kolač baš prije ručka, Vi to ne odobravate, a on govori da nije, iako su mu usta zamazana čokoladom. Možete reći: “Ne sviđa mi se što si pojeo kolač bez mog odobravanja, kolače jedemo nakon ručka. Tako ćete djetetu dati do znanja što je istina.
    • Ako znate da je dijete nešto učinilo nemojte postavljati previše pitanja je li to napravio i pokušavati doći do priznanja jer će dijete tako teže priznati, naročito ako se boji da će biti kažnjen. Recite konkretno što ste primijetili.
    • Laž može biti i nešto što dijete želi da se događa sada npr. dijete govori da mu je danas rođendan iako znate da nije, ipak možete reagirati i dovesti dijete u stvarnost, reći ”Ti bi voljela da ti je danas rođendan, voljela bi slaviti i imati tortu. Pokažite djetetu da se njegova priča ne događa već je samo njegova želja.
    • Kada dijete i smisli neku laž, nemojte ga optuživati da laže, ismijavati, nazivati lažljivcem da to ne shvati kao dio svojih osobina.
    • Iako su neke laži smiješne ponekad se treba suzdržati i ne pokazati to pred djetetom, jer će u želji da Vas i dalje nasmijava takvo ponašanje ponavljati i dalje izmišljati lažne priče.
    • Pokušajte i Vi biti primjer i ne lagati pred djetetom, npr. kada ste kod kuće netko Vas zove telefonom, a Vi govorite drugima da kažu da niste tu, a dijete vidi da ste tu. Djeca na taj način uče da je laganje prihvatljivo.
    • Ako ste nešto obećali, a niste mogli ispuniti objasnite to djetetu npr. rekli ste da kada dođete s posla idete u kino. Ali kada ste se vratili toliko ste bili umorni da Vam je na pameti bio samo krevet i odmor. Objasnite djetetu da Vam je žao, ispričajte ste što niste ispunili obećanje i dogovorite se za odgodu. Tako djeca uče da i roditelji snose svoje pogreške.
    • Izbjegavajte nedjelotvorne kazne i one koje navode dijete da u laganju nađe spas za svoje ponašanje.
    • Ako dijete prizna pogrešku ili neku nepodopštinu što je učinio ne trebate ukloniti posljedice, zajedno s njim smislite kako ćete ispraviti ono što je učinio.
    • Pohvalite dijete kada kaže istinu, a bio je u velikom iskušenju.

     

    Dječja mašta nema kraja, slušajte što Vam dijete govori, a male laži pretvorite u neke nove priče.

     

    Literatura:

    Laniado, N. i  Pietra, G. ( 2008). Dječje laži. Rijeka: Studio TIM.

    Juričić, D. Najčešći uzroci dječjeg laganja. http://www.istrazime.com/ djecja-psihologija/najcesci-uzroci-djecjeg-laganja/

    Juričić, D. Kako prepoznati i spriječiti laganje kod djece. http://www.istrazime.com/ djecja-psihologija/kako-prepoznati-i-sprijeciti-laganje-kod-djece/ 

    Reichlin, G. i Winkler, C. (2011). Džepni roditelj. Školska knjiga: Zagreb.

     

     

    Ovaj tjedan preporučamo Vam priču o medvjedićima koji su se našli u jednoj maloj nezgodi i pokušali se izvući laganjem. Poslušajte što su učinili. Priča je primjerena za djecu od 3 godine.

     

     

     

    Medvjedići uče o istini

     

    Laganje uvijek u nevolje vodi

    koje s vremenom sve su veće.

    Lagat nemoj jer unatoč svemu

    istina od laži nestat neće.

     

     

    Bio je to jedan od onih dosadnih dana u Zemlji medvjeda. Zrak je bio tako miran da se lišće na velikoj kući u stablu u kojemu je živjela obitelj Medvjeda jedva micalo. Bio je to jedan od onih dana koji vodi u nevolje. Braco i Seka Medvjedić sjedili su u kući na stablu ne radeći ništa. Braco je držao svoju nogometnu loptu. U zadnje vrijeme se zainteresirao za nogomet i provodio je vrijeme uvježbavajući slobodne udarce. Seka se odmarala u fotelji, razmišljajući što bi mogla iduće raditi. Ni Tata ni Mama Medvjedić nisu bili u blizini. Tata je bio u stolariji i radio na namještaju, a Mama je otišla u kupovinu.

    “Znam što ćemo, idemo brati divlje kupine!” reče Seka.

    Braco je razmislio o tome. “Ne, divlje kupine imaju previše trnja i, osim toga sjemenke ti zapnu za zube.”

    “Dobro onda, idemo se van igrati na ljuljački da vidimo kome će se više zavrtjeti.” reče Seka.

    “Ne, to je glupo, a osim toga to smo radili jučer.” reče Braco.

    Seka je postala razdražena i nestrpljiva. “Meda mi, ti ništa ne želiš raditi. Sve što želiš je sjediti i grliti tu nogometnu loptu. “Mislim da si zaljubljen u nju.”

    “Nisam! Ali reći ću ti nešto. Kladim se da mogu predriblati ovu loptu pored tebe.”

    Braco se okrenuo prema Seki, pomaknuo loptu desnom nogom pa lijevom pokušavajući obići Seku. Zatim je, brz poput munje, udario snažno loptu desnom nogom. Zamalo mu je uspjelo. No Seka je bila prebrza. Zakoračila je i koljeno je blokiralo loptu koja se odbila od police s knjigama, od stolca pa od stolčice ravno u maminu najomiljeniju svjetiljku, koja je tresnula na pod. Ptica rugalica koja je virila kroz prozor je zakriještala i odletjela čim je brže mogla. Dok je odlijetala vidjela je Mamu Medvjedić koja se vraćala s tržnice.

    Dakle, obitelj Medvjedić imala je neka kućna pravila kao i svaka druga obitelj. Jedno je bilo “ Ne jedi med prije spavanja”, drugo “Ne ostavljaj blatne tragove po čistome podu”, a treće je bilo “ Nema igranja loptom u kući!”.

    Što sad? Braco je pogledao Seku, Seka je pogledala Bracu. Oboje su pogledali razbijenu svjetiljku i slušali s užasom kako se Mama uspinje stubama i ulazi u kuću. Braco je samo stigao, prije nego je Mama ušla u sobu, gurnuti loptu iza tatinog naslonjača.

    “Moja svjetiljka, moja najbolja svjetiljka, što se dogodilo? reče Mama gledajući Medvjediće u oči. “Recite mi.” Medvjedići su pogledali Mamu u oči zatim jedno u drugoga, i onda su počeli pričati jednu od najvećih laži ikada ispričanih u Zemlji medvjeda.

    “Bila je to ptica!” reče Braco. “Da, velika ljubičasta ptica sa žutim nogama” dodala je Seka.

    “I sa zelenim vrhovima krila” dodao je Braco. “I sa čudnim crvenim perjem koje joj je virilo iz glave” reče Seka za kraj. Kao što to obično biva s laži, laž o ljubičastoj ptici postajala je sve veća i veća.

    “Da uletjela je kroz prozor, kružila po sobi i srušila svjetiljku!” nastavili su medvjedići. Mama Medvjedić tužno je gledala svjetiljku. Tata Medvjedić došao je iz stolarije. Medvjedići su mu počeli pričati priču o velikoj ptici koja je uletjela kroz prozor i slomila svjetiljku. Bilo ju je teže ispričati drugi put. Kao prvo nisu se mogli sjetiti kako su je ispričali prvi put.

    “Zbunili ste me, je li to bila ljubičasta ptica sa zelenim vrhovima krila i žutim nogama? Reče Tata. “Ili žuta ptica s ljubičastim vrhovima i zelenim nogama?” Ili je to bila bijela ptica s crnim točkama ... poput one nogometne lopte iza mojeg naslonjača?”

    “Mama stvarno nam je žao zbog svjetiljke!” rekli su Seka i Braco. “Ah, ne brinem se zbog svjetiljke. Uvijek možemo kupiti drugu ili ovu zalijepiti. Žalosna sam zbog toga što možda, samo možda, moji medvjedići kojima sam uvijek vjerovala ne govore istinu. A povjerenje je nešto što ne možeš zalijepiti.” reče Mama. Medvjedići su počeli istovremeno pričati. “Nije to bila ptica!” “To je bila nogometna lopta.”

    “I ja sam kriv za to!” povikao je Braco. “To je podjednako i moja krivnja!” uzviknula je Seka. No oboje je nadglasao telefon koji je glasno zazvonio. Bila je to baka Grizlić, koja je pozvala obitelj Medvjedića na nedjeljni ručak. Mama je rekla da je u kući na stablu sve u redu.

    “Ali, Mama!” pobunila se Seka nakon što je Mama poklopila slušalicu. “Rekla si baki da je sve u redu, a to nije istina.”

    “Ali istina je” odgovorila je Mama. “Imamo dva pristojna medvjedića koji su upravo naučili važnu lekciju o govorenju istine. Što može biti bolje od toga?”. “Idemo sad pomoći tati zalijepiti svjetiljku.”

    Medvjedići su ponekad zaboravili kućna pravila, ali nikada, više nikada nisu lagali... jer povjerenje ne možeš zalijepiti poput slomljene stvari.

     

     

    Prema priči Stan i Jan Berenstain

  • Hvala Vam

    02. srpanj 2014.

    Iako smo već nakon godinu dana prepoznati kao suvremena ustanova koja je svojom opremljenošću i pristupom prema djetetu i roditelju bitno drukčija od institucionalnog izgleda predškolskih ustanova nikako ne smjemo zaboraviti da dobro materijalno okruženje vrtića ne čini samo opreme i velika količina materijala (iako nije zanemarivi segment ). Njega čine prvenstveno stručni i motivirani ljudi visoko razvijene socijalne i emocionalne inteligencije koji se međusobno podržavaju i potiču s ciljem da što bolje (uspješnije) čuju i vide dijete. Možeš imati sve ali ako ne znaš što i kako s tim što imaš, ako to ne cijeniš i ne oplemenjuješ svojom željim da rasteš ... 

    Prije svega mislim na moje odgojitelje i stručne suradnike koji su uvijek spremni usvajati uvijek nova znanja o djetetu i njegovim neograničenim mogućnostima. Stečena znanja vješto ugrađuju u interaktivni dobro osmišljen i strukturiran prostora u kojim su se djeca mogla cijelu godinu slobodno i s lakoćom kretati. Ništa manje zaslužne za ovakav izgled okruženja vrtića su vrijedne tete Kaja, Dada i Suzan ali i naši Zvonko i Vlado.

    Hvala svim zaposlenicima Dječjeg vrtića Mali istraživač na ovakvom izgledu prostora koji nas je pratio cijelu pedagošku godinu, ali i na onom što je puno, puno više od samog izgleda prostora. Onom što smo zajedno prošle u samo jednoj godini stvarajući razvojni kurikulum vtića kakav ima ovaj vrtić. 

    Hvala Vam cure moje. I dečki. Idemo dalje zar ne... 

    To onom tko ima viziju nije to teško reći. A mi je imamo . Zato IDEMO DALJE I JOŠ BOLJE!
    Vaša Lj .V

  • Ogledalce, ogledalce

    01. srpanj 2014.

     

    Prije nego počnete čitati ovaj tekst pokušajte odgovoriti na neke tvrdnje. Tvrdnje se odnose mišljenja koja ljudi imaju o sebi. Pažljivo ih pročitajte i označite koliko se one odnose na Vas.

    a - u potpunosti se odnosi na mene

    b - uglavnom se odnosi na mene

    c - uglavnom se ne odnosi na mene

    d - nikako se ne odnosi na mene

    1. Osjećam da sam osoba koja vrijedi u najmanju ruku isto koliko i drugi.

    a

    b

    c

    d

    2. Osjećam da imam mnogo dobrih osobina.

    a

    b

    c

    d

    3. Sve u svemu, mislim da jako malo vrijedim.

    a

    b

    c

    d

    4. U stanju sam obavljati stvari kao i većina drugih ljudi.

    a

    b

    c

    d

    5. Osjećam da nema puno stvari zbog kojih bi se mogao ponositi.

    a

    b

    c

    d

    6. Mislim dobro o sebi.

    a

    b

    c

    d

    7. U cijelosti, zadovoljan sam sobom.

    a

    b

    c

    d

    8. Želio bih više poštovati sebe.

    a

    b

    c

    d

    9. Ponekad se osjećam potpuno beskorisnim.

    a

    b

    c

    d

    10. Ponekad mislim kako uopće ne vrijedim.

    a

    b

    c

    d

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    (Rosenberg Self Esteem Scale; prema Miljković i Rijavec, 2012)

     

     

    Sada možete zbrojiti svoje bodove: dajte si 1 bod za svaki odgovor a ili b pod 1, 2, 4, 6, i 7 i 1 bod za odgovor c ili d pod 3, 5, 8, 9, i 10.

    Ako imate 5 ili više bodova Vaše samopoštovanje je dobro, mislite pozitivno o sebi, imate osjećaj vlastite vrijednosti i nemate s tim problema. Ako imate manje od 5 bodova Vaše samopoštovanje je niže, imate negativniju sliku o sebi i vjerojatno sumnjate u neke svoje sposobosti, međutim nemojte se obeshrabriti, na samopoštovanju se ipak može raditi.

     

    Što je samopoštovanje?

    Jesam li dobar, loš, vjerujem li u sebe i svoje sposobnosti, zapravo kakav sam - sve to predstavlja naše samopoštovanje. Samopoštovanje je subjektivna procjena i vrednovanje sebe na pozitivan ili negativan način. Osoba može imati nisko samopoštovanje, a da drugi o njoj imaju dobro mišljenje.

    Sastoji se od dvije kategorije: osjećaja vlastite vrijednosti (uvjerenje da zaslužujemo ljubav, uspjeh i imamo pravo biti sretni) te samopouzdanja (uvjerenje da smo sposobni i vjere u vlastite sposobnosti). Osobe visokog samopoštovanja u prosjeku su zadovoljnije svojim životom, boljeg su fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije na stres, bolje su raspoložene i manje depresivne. Takve osobe prihvaćaju sebe s dobrim i lošim stranama, uvjerenije su u svoje sposobnosti, brinu o potrebama drugih ljudi, kompetentnije su u školi i na poslu, spremnije su suprotstaviti se drugima, izraziti svoje mišljenje i mogu podnijeti kritiku (Sappington 1989; prema Miljković i Rijavec, 2012). Nisko samopoštovanje s druge strane pronalazi se u osnovi mnogih psiholoških problema. Osobe niskog samopoštovanja češće su sramežljivije, povučene, ne mogu se izboriti za svoja prava, povlače se od drugih, misle da su nesposobne i imaju strah od bliskosti.

    Razvoj samopoštovanja

    Samopoštovanje se razvija tijekom djetinjstva, a roditeljska pažnja i okolina imaju značajnu ulogu u tome. Djeca promatraju kako se odrasli odnose prema njima, što misle o njima i i ta mišljenja internaliziraju kao vlastita. Ako odrasla osoba vjeruje da dijete nešto može, podržava ga, potiče,dijete će razviti dobru sliku o sebi. Ali dijete kojem se stalno govori da je “zločesto”, da nešto “ne može”, “ne zna”, stvorit će i takvu sliku o sebi. Brižan, topao odnos pun ljubavi, prihvaćanja, dosljedan i pravedan, koji omogućava da se uvažavaju prava i mišljenja djeteta djeluje na stvaranje pozitivne slike o sebi. Oko 3 godine kod djece se javlja osjećaj samopoštovanja i ponosa (dijete radi stvari i postiže na svoj način). Sigurno ste doživjeli da Vas dijete zove i pokazuje kako je napravilo kulu od pijeska ili nacrtalo čoveka ( iako Vi na crtežu vidite samo neke kružiće). U 4 i 5 godini djeca se počinju uspoređivati s drugima, a odobravanje od vršnjaka važno im je za samopoštovanje.

     

    Kako razvijati samopoštovanje?

    • Pokažite djetetu da ga bezuvjetno volite , nemojte svoju ljubav uvjetovati ( Ako pospremiš igračke onda te volim.)
    • Pomozite djetetu da upozna sebe i svoje pozitivne strane. Usmjerite se na ono što dijete voli, što ga interesira, situacije kada je učinio nešto dobro, pazio na druge...
    • Pohvaljujte dijete kada napravi nešto dobro; opišite koje ponašanje pohvaljujete, kako se Vi osjećate, pokušajte biti konkretni, pohvalite i zalaganje ( Sviđa mi se kad...). Ipak nemojte pretjerivati, djeca vrlo brzo shvate kada pohvale nisu realne - uvijek hvalite s razlogom.
    • Prihvatite djetetove pogreške. Svi ponekad griješimo. Ako s nečim niste zadovoljni opišite ponašanje koje nije bilo dobro, objasnite djetetu što treba promijeniti i jasno recite što očekujete.
    • Pokušajte izbaciti neke rečenice iz rječnika koje etiketiraju dijete: Lijen si, uopće ne misliš, nemaš pojma, isti si kao.., ugledaj se na.., nikad ne napraviš kako treba, uopće ne misliš svojom glavom, ništa ne učiniš kako treba i dr...
    • Učite dijete optimističnom pogledu na svijet, kada naiđete na neki problem tražite različita rješenja, pogledajte i pozitivnu stranu nečega lošeg.
    • Omogućite djetetu da odlučuje o nekim stvarima, da samo može nešto izabrati.
    • Potičite djetetova druženja s vršnjacima, hrabrite ga u tome, razgovarajte s njim o prijateljima koje ima, potičite na suradnju, pomoć, zahvalnost za nešto.
    • Naučite dijete vještinama asertivnosti: da zna kako tražiti ono što želi, kako će izraziti nezadovoljstvo ponašanjem druge osobe ( Ne sviđa mi se kada me guraš.), kako odabrati pravi trenutak kada nešto reći, naučite ga da daje i prima komplimente.
    • Postavite konkretna i jasna pravila i budite dosljedni, djeca vole kada su stvari predvidljive i to im pruža osjećaj sigurnosti. Uključite dijete u donošenje tih pravila i objasnite zašto su važna. Svoja očekivanja svakako uskladite s onim što dijete može.

    Za kraj jedan citat:

    Netko je rekao: To nije moguće učiniti. Ali on sa smiješkom odgovori. Može biti, ali ja ću biti taj koji neće tako govoriti dok ne pokuša.

    Pripremila: Ana Mužak, mag. psihologije

    Literatura:

    Harter, S. (1999). The construction of the self- a developmental perspective. Guilford Publications, Inc., New York.

    Miljković,D. i Rijavec, M. (2011). Bolje biti vjetar nego list. Zagreb: IEP.

    Miljković,D. i Rijavec, M. (2012). Razgovori sa zrcalom: psihologija samopouzdanja. Zagreb: IEP.

    Slunjski, E. (2013). Kako djetetu pomoći da bude uspješno i razvija samopouzdanje.Zagreb: Element.

  • Priča o medvjediću - JA

    01. srpanj 2014.

    Ovaj tjedan preporučamo Vam priču o jednom medvjediću, upoznajte ga!

    JA
    Ovo sam ja.
    Dobro se odjećam u svome krznu.
    Volim život i znam što želim. Idem svojim putem.
    Živio ja! 
    Stalo mi je do dobrog izgleda. 
    Pred zrcalom si često kažem: Nije loše! 
    Raduju me male stvari. Velike još i više.
    Govorim strane jezike. 
    U stranom se svijetu osjećam kao kod kuće. 
    Obožavam iznenađenja... i dobre zabave. 
    Hrabrosti mi ne nedostaje. 
    Stalno tražim nove izazove. 
    Nikoga i ničega se ne bojim! Dobro, ne baš nikoga i ničega...
    Darežljivost za mene nije samo riječ: sve što imam dam.
    Imam veliko srce. 
    Posvuda sam omiljen. I što je najvažnije od svega: Bistre sam glave! Ponekad mi se čini da sam nešto posebno. 

    Ali zna biti i dana, kad se osjećam tako usamljen...i beznačajan. 
    Onda krenem na put...i trčim...i trčim...k tebi! 

    TOLILO JE DIVNO ŠTO TE IMAM !!
    Philip Waechter

  • Biti roditelj

    30. lipanj 2014.

    Sigurno ste se ponekad zapitali kako je Vama kao roditelju, izašli ste iz rađaonice, došli kući s bebom i što sad, kako dalje... kakav ću roditelj biti, radim li stvari dobro, jesu li moji postupci ispravni, kako oni djeluju na dijete i još bezbroj takvih pitanja... Roditeljstvo je prekrasna uloga, koja sa sobom nosi mnogo odgovornosti. 

    Općeniti mitovi i zablude o roditeljstvu

    1. Ako previše volimo dijete razmazit ćemo ga, zabluda je koja se često može čuti. Roditeljska ljubav pruža djetetu osjećaj sigurnosti, daje potvrdu djetetu da je voljeno i posebno. Djetetu treba pružiti veliku količinu ljubavi kako bi odrastalo sretno i zadovoljno. Ljubav nije ono čime ćemo razmaziti dijete već popuštanje, nedosljednost i ispunjavanje svakog djetetovog zahtjeva. Dijete treba određena pravila ( niti preslaba niti prekruta) koja će mu pružiti i stvoriti siguran i predvidljiv svijet.
    2. Batina je izašla iz raja. Još je jedna od zabluda s kojom se susrećemo, fizičko kažnjavanje neće naučiti dijete da nešto ne radi i neće mu pokazati kako se treba ponašati, na taj način djeca uče da i sami nasiljem rješavaju probleme. Kažnjavanje kratkoročno rješava neku situaciju, ali dugoročno ugrožava samopouzdanje i odnos djeteta s roditeljem.
    3. Sve slobodno vrijeme roditelji trebaju provoditi s djecom, korištenje slobodnog vremena za sebe nije dopušteno i stvara osjećaj grižnje savijesti, samo je još jedna zabluda. Roditelji trebaju osigurati i neko vrijeme samo za sebe i svoje potrebe, nije važna količina vremena koja se provede s djetetom već kvaliteta provedenog vremena.
    4. Dijete psuje, ružno govori, to sigurno nije čulo kod kuće. Iako se ponekad čini da djeca ne primjećuju što odrasli rade, govore ili gledaju na tv-u, djeca sve to vide i čuju. Tako prilikom gledanja nekog filma, razgovora drugih odraslih dijete može nešto čuti i ponoviti, odrasli su model ponašanja, a neka ponašanja dijete preuzima automatizmom.
    5. Roditelj stalno treba paziti na dijete - još je jedna zabluda kojoj smo izloženi, ako dijete držimo pod staklenim zvonom, prezaštićujemo ga, stalno kontroliramo dijete će imati manje samopouzdanja, biti će nesigurnije i nesamostalno. Roditelji trebaju brinuti za djetetovu sigurnost, ali i omogućiti djetetu da stječe vlastita iskustva; da nešto pokuša, ne uspije, pogriješi, da pokuša ponovno, na taj način dijete će se pripremati za nove problemske situacije kada roditelja nema u blizini i osposobljavati za život.
    6. Uvijek je kriv onaj drugi roditelj - često se može dogoditi da se roditelji međusobno optužuju da je onaj drugi roditelj kriv za neko djetetovo ponašanje. Optuživanje drugog roditelja pred djetetom nije dobro i može zbunjivati dijete, jer dijete voli oba roditelja i jednako su mu važni. Svaki roditelj prvo treba pogledati sebe i svoje ponašanje, ako je nekim ponašanjem partnera nezadovoljan treba o tome s njim razgovarati.

    Kakav roditelj mogu biti ili kakvi roditeljski stilovi postoje:

    Autoritativni roditeljski stil - još se naziva i demokratski. Roditelji su topli, poštuju potrebe i prava djeteta, postavljaju jasna pravila kako se dijete treba ponašati, objašnjavaju ih i dosljedni su. Takav stil kod djece razvija autonomiju, mogućnost slobodnog izražavanja mišljenja i osjećaja, više samopouzdanje. Djeca češće imaju bolji akademski uspjeh, odgovorno se ponašaju, znatiželjna su, puna energije, prijateljska prema drugima, imaju pozitivnu sliku o sebi.

    Autoritarni roditeljski stil - roditelji kontroliraju djetetovo ponašanje, koriste stroge tehnike discipliniranja, fizičko kažnjavanje, očekuju neupitnu poslušnost, nisu dovoljno topli i ne usmjeravaju se na potrebe djeteta. Njihova djeca češće su povučena, nesretna, uplašena, razdražljiva, manje spontana i lošeg raspoloženja.

    Permisivni roditeljski stil - ovaj stil karakterizira da roditelji pred dijete postavljaju malo zahtjeva i očekivanja, zadovoljavaju sve djetetove želje i odluke, topli su prema djetetu, ali popustljivi. Međutim djeca mogu biti nesigurna, nezrela, impulzivna, agresivna i ne snalaze se u situacijama kada se postave granice.

    Zanemarujući roditeljski stil - roditelji su hladni, ne pokazuju ljubav prema djetetu, ne usmjeravaju se na dijete, ne postavljaju nikakve zahtjeve i nemaju nadzor nad djetetom. Često nemaju vremena i ne bave se djecom. Ovakav odgojni stil ne potiče dobar socijalni razvoj, ne razvijaju se društvene kompetencije, djeca su sklona agresivnom ponašanju, povučena, a u adolescenciji mogu razviti neke oblike neprihvatljivog ponašanja.

    Koji će roditeljski stil prevladavati u obitelji ovisi o različitim čimbenicima; osobinama roditelja, kako je roditelj odgajan, zadovoljstva brakom i partnerskim odnosom, znanja o dječjem razvoju, društvenoj okolini i dr. Pokušajte zajedno sa svojim partnerom graditi odnos povjerenja i međusobnog uvažavanja, dogovarajte se zajedno o postupcima i pravilima koja primjenjujete. Ako ste samohrani roditelj nemojte gubiti nadu, svom djetetu možete pružit potrebnu ljubav i pažnju koju treba.
    I trebate znati da ne postoje savršeni roditelji, postoje oni koji kritički gledaju svoje ponašanje, nastoje ga promijeniti i unaprijediti. 

    “Djeca trebaju dvije stvari od svojih roditelja: korijenje i krila.”
    Johann Wolfgang von Goethe

    Pripremila: Ana Mužak, mag.psihologije

    Literatura:
    Juul, J.(2011). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Pelago.
    Ljubetić, M. (2012).Nosi li dobre roditelje roda?! odgovorno roditeljstvo za kompetentno dijete. Zagreb: Profil.
    Vizler, J. (2004). Povezanost percepcije roditeljskog ponašanja i 
    sramežljivosti i asertivnosti kod školske djece. Diplomski rad. FFZG.

    PRIČA
    Ovaj tjedan preporučamo Vam jednu lijepu priču o roditeljskoj ljubavi!

    POGODI KOLIKO TE VOLIM 

    Maleni se zec boje lješnjaka, koji je baš odlazio na spavanje, čvrsto držao za vrlo dugačke uši velikoga zeca boje lješnjaka. Htio se uvjeriti da ga veliki zec boje lješnjaka sluša. „Pogodi koliko te volim“ rekao je. 
    „ Ah, mislim da to ne bih mogao pogoditi“ odgovorio mu je veliki zec boje lješnjaka.
    „ Ovoliko“ rekao je mali zec boje lješnjaka šireći ruke što je više mogao. Veliki je zec boje lješnjaka imao duže ruke. „A ja TEBE volim ovoliko“ rekao je.
    Hmm, to je puno, pomislio je mali zec boje lješnjaka.
    „ Ja tebe volim najviše koliko mogu dosegnuti“ rekao je mali zec boje lješnjaka. 
    „A ja tebe volim najviše koliko JA mogu dosegnuti“ rekao je veliki zec boje lješnjaka. To je prilično visoko, pomislio je maleni zec boje lješnjaka. Volio bih kada bih ja imao tako dugačke ruke. U to se mali zec boje lješnjaka dosjetio. Okrenuo se naglavačke i uhvatio se stražnjim nogama za stablo. 
    „A ja tebe volim sve do mojih stražnjih šapica!“ rekao je.
    „ I JA tebe volim sve do tvojih stražnjih šapica“ rekao je veliki zec boje lješnjaka zabacujući ga iznad glave.
    „ Ja tebe volim onoliko koliko visoko mogu SKOČITI „ nasmijao se maleni zec boje lješnjaka skaćući gore-dolje.
    „ Ali ja tebe volim onoliko koliko visoko JA mogu skočiti“ nasmijao se veliki zec boje lješnjaka i skočio tako visoko da su mu vrhovi ušiju dotakli grane stabla. To je dobro skakanje, pomislio je maleni zec boje lješnjaka. I ja bih volio tako visoko skakati.
    „ Ja te volim do kraja putića pa sve do rijeke“ viknuo je maleni zec boje lješnjaka. 
    „ A ja tebe volim preko rijeke i iza brda“ rekao je veliki zec boje lješnjaka. To je jako daleko pomislio je mali zec boje lješnjaka. Bio je već toliko umoran da nije mogao misliti. Zatim je pogledao iznad grmlja u veliku tamnu noć. Ništa ne može biti dalje od neba.
    „ Ja tebe volim sve do MJESECA“ rekao je i sklopio oči.
    „OH, tako daleko“ rekao je veliki zec boje lješnjaka. „ To je jako, jako daleko. Veliki zec boje lješnjaka spustio je malenog zeca boje lješnjaka u njegov krevetić od lišća. Nadvio se nad njime i poljubio ga za laku noć. Zatim je prilegao pored njega i šapnuo mu smješkajući se: „ Ja tebe volim sve do mjeseca - I NATRAG.
    Sam McBratney