Dječji vrtić Mali istraživač
Novosti MALIH ISTRAŽIVAČA

Novosti MALIH ISTRAŽIVAČA

Novosti i događanja

  • Objava natječaja za odgojitelje i odgojitelje pripravnike

    07. listopad 2014.

    Obavještavamo vas da smo raspisali natječaj za odgojitelje i odgojitelje pripravnike. Natječaj je objavljen na stranicama HZZ-o. Zamolbe i životopise možete poslati na e-mail: josipa@aderausluge.hr

  • Tko se boji vuka još...

    03. listopad 2014.

    Grmljavina, nagli zvukovi, šišmiši, pauci, lavovi, strašila i mnoga druga zastrašujuća stvorenja kod vašega djeteta mogu izazivati strah i trepet. Zašto je to tako, što je emocija straha, kako se razvija kod djece i što možete učiniti.

     

    Što je strah?

    Svi se ponekad osjećamo uplašeno, napeto, uznemireno, bojimo se nečega, ne znamo što naš očekuje, teško nam je napraviti neki novi korak... Strah je jedna od osnovnih emocija i doživljavamo ga kao neugodu, strepnju, lebdeći osjećaj preplašenosti.

    Ali čemu onda osjećaj straha zašto nam je tako potreban kada bi se osjećali lakše da ga nema? Strah ima svoju funkciju i omogućava nam da reagiramo na moguću opasnost i izbjegnemo je. Npr. u daljini vidite bijesnog psa koji laje i trči prema vama, vaša instinktivna reakcija može biti da ćete se maknuti ili trznuti tijelom. Naravno neće svi reagirati strahom na dolazak psa, ljudi koji su naviknuti na to neće reagirati.

    Svi možemo osjetiti strah, a njegova je funkcija omogućiti preživljavanje. Nakon što osjetimo strah procjenjujemo imamo li mogućnost suočiti se sa potencijalnom opasnošću ili je trebamo izbjeći. Strah osjećamo u tijelu, srce počinje brže kucati, disanje se ubrzava, ruke se mogu znojiti, zjenice se šire, povisuje se krvni tlak, koža se naježi, a može doći i do ubrzanog rada mjehura ili crijeva. Sve to usmjerava nas da pažnju usmjerimo na predmet opasnosti.

    Strah je normalna pojava i ako je umjeren može biti koristan, međutim kada postane pretjeran i osoba zbog toga ne može funkcionirati treba poraditi na nekim tehnikama opuštanja i smirivanja.

    Djeca najčešće pokazuju strah tako što se drže za odrasle, traže njihovu prisutnost, plaču, nesigurni su, mogu se teže uspavljivati ili loše spavati. Također postoje i razlike među djecom kako doživljavaju strah, koliko intenzivno, što može biti rezultat njihovih osobina, osjetljivosti, naučenoga ponašanja, reakcija odraslih, razvojnih faza...

    Djeca trebaju naučiti kako prevladati strahove, a odrasli im u tome mogu pružiti potporu.

     

    Razvoj strahova u dječjoj dobi

    Ponekad se roditelji pitaju zašto se moje dijete boji iznenadnih zvukova, ne može niti vidjeti nepoznate ljude, a na spomen vještice već se drži za vašu majicu.

    Neki strahovi javljaju se u određenoj dobi djeteta i povezani su s razvojnim fazama. Oni se javljaju i nestaju na pravilan način i dio su emocionalnog sazrijevanja djeteta. Povezani su s procesima dječjeg mišljenja, a njihova uloga je pripremiti dijete za život. Traju određeni period zatim se postepeno smanjuju. Omogućite djetetu da se upozna sa svojim osjećajem straha i nauči kako ga prevladati.

    U 1. godini javlja se strah od odvajanja (separacijski strah - strah od odvajanja od roditelja i gubitka sigurnosti koju oni pružaju, svoj vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, a zatim se do 3 godine postepeno smanjuje), strah od nepoznatih osoba i prostora.

    U 2. godini javlja se strah od bučnih stvari, jakih i iznenadnih zvukova, raznih životinja npr. pauka, lavova, pasa... Djeca se boje i velikih stvari, tamnih boja, oborina, odlazaka na spavanje bez roditelja. Ovo je jedno od strašljivih doba.

    U 3. godini javlja se strah od zastrašujućih lica, maski, nakaza, strah od mraka, izmišljenih bića poput vještica, čudovišta i zmajeva, strah lopova i policajaca. U ovoj fazi dječja mašta se počinje razvijati i jako su im zanimljive priče o dobru i zlu.

    U 4. godini prisutan je još strah od mraka, ružnih snova, jakih zvukova i divljih životinja.

    U 5. godini dolazi do smanjenja strah od zastrašujućih i ružnih lica, ali ostaje strah od mraka. Pojavljuju se strahovi od padanja ili ozljeđivanja, prirodnih katastrofa.

    6. godina je također razdoblje strašljivosti. Dijete se boji duhova, vještica, da je netko ispod kreveta, da će se izgubiti, gromova i munja, boji se biti sam kod kuće i spavati sam u sobi, boji se da bi se roditeljima moglo nešto dogoditi, da ih ne izgubi, boji se smrti. Mogu se javiti i strahovi nakon strašnih priča, filmova, događanja.

    Završetkom predškolskog doba imaginarni strahovi se postepeno počinju smanjivati i dijete se više boji realnih stvari i situacija.

     

    Što učiniti

    Odrasli su ti koji djetetu trebaju pružiti ohrabrenje i pomoći mu. Iako se dijete boji nekih imaginarnih stvari, za njega je strah stvaran. Prihvatite dječji strah i recite mu “Vidim da se bojiš.”. Ne morate govoriti “Nemoj se bojati” ili omalovažavati njegov strah već mu pokažite da ga razumijete.

    Dopustite mu da se povuče od onoga čega se boji i u tim situacijama mu budite oslonac. Postepeno i sa strpljenjem ga izlažite njemu zastrašujućim situacijama, npr. ako se boji veliki životinja prvo neka pogleda sliku te životinje, zatim životinju izdaleka, pa malo bliže sve dok je jednoga dana ne bude mogao pomilovati. Ako se boji mraka možete mu u sobu staviti lampu ili dati igračku koju će imati na spavanju.

    Pričajte o strahu, svojim strahovima kada ste bili dijete, čitajte slikovnice i priče koje se bave ovom tematikom i hrabrošću.

    Pomozite djetetu i pokažite načine kako može prikazati svoj strah, crtanjem, modeliranjem. Glumite strah, budite strašni, možete izmišljati strašne pokrete i zvukove, plašite ono što straši dijete.

    Krećite se, šetajte, koristite tjelesne aktivnosti i vježbajte opuštanja.

     

    I zapamtite sa strahovima se ne borimo već učimo kako ih pravilno interpretirati.

     

    Pripremila: Ana Mužak, mag. psihologije

     

    Literatura:

    Ennulat, G. (2010). Strahovi u dječjem vrtiću. Split. Harfa.

    Stiefenhofer, M. (2003). 55 savjeta kad se vaše dijete boji. Rijeka. Andromeda.

    Milanović, M. (2014). Pomozimo im rasti. Zagreb. Golden marketing.

    Plazonić, A. Razvojni strahovi kod djece. http://www.roditelji.hr/vrtic/2827-razvojni-strahovi-kod-djece/

    Zažigina, M.(2009). Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine. Zagreb. Planet Zoe.

     

     

  • Krećemo u vrtić

    08. rujan 2014.

    Došao je i taj dan kada Vaše dijete kreće u vrtić. Uzbuđeni ste, po glavi Vam se motaju različita pitanja; kako će Vaše dijete reagirati, hoće li mu se svidjeti, hoće li plakati, pronaći prijatelje i još mnoga druga. Kako izgledaju prvi dani u vrtiću i što možete očekivati.

    Kretanje u vrtić velika je promjena za dijete, ali i za roditelje. Neka djeca po prvi put odvajaju se od roditelja i borave duže vrijeme u novoj okolini. Period prilagodbe na vrtić  traje od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Koliko će taj period trajati ovisi o samom djetetu; njegovim osobinama, dobi, je li se prije odvajalo od roditelja, koliko je vezan za njih, kakva su djetetova prethodna iskustva odvajanja od roditelja, ali i o stavovima i reakcijama roditelja na odvajanje i vrtić. Zato je vrlo važno da proces prilagodbe bude postepen i prilagođen djetetu, dijete prve dane u vrtiću provodi zajedno s roditeljem, a zatim se njegovo vrijeme boravka postepeno povećava.

    U periodu odvajanja reakcije i ponašanja roditelja vrlo su važna, djeca mogu osjetiti zabrinutost i strah roditelja te će se i sama osjećati nesigurnijima i teže odvajati. Pokušajte biti sigurni i smireni, jer djeca uče gledajući Vaše ponašanje. Ako dijete hoda pustite ga da samo došeta do vrtića i hodajući uđe u sobu. Neka rastanci budu kratki, dugi rastanci samo će biti teži za dijete. Vraćanje kako bi provjerili je li se dijete smirilo također nisu dobri, ukoliko Vas dijete vidi mislit će da ćete se uvijek vraćati ili da ste negdje iza vrata.

    Kada ostavljate dijete u vrtiću trebate mu reći da idete, a ne se sakriti i samo nestati, jer to narušava odnos povjerenje djeteta u vas.

    Također može se dogoditi da dijete u početku prihvati vrtić i lako se odvaja, a kasnije odvajanje postaje teže. Dijete tada shvaća da je to nešto što nije privremeno već da traje.

    Kako djeca mogu reagirati:

    Prilikom odvajanja djeca mogu biti tužna, uplašena, plakati, ljutiti se na roditelje, imati ispade bijesa i cijeli niz drugih ponašanja. Neka djeca žale se na bolove u tijelu, glavobolje, bol u trbuhu ili povraćaju. Također mogu nazadovati u nekim ponašanjima poput odvikavanja od pelena, dude, omiljene bočice ili gazice. Ovakva ponašanja normalna su i javljaju se kao reakcija na novu sredinu i prilagodbu, kada se dijete prilagodi tako će ta ponašanja ponovno nestajati.

    Što najčešće brine roditelje:

    Roditelji se brinu kako će djeci biti, kako će podnijeti rastanak, hoće li plakati, jesti, družiti se s drugom djecom, uklopiti, biti prihvaćeni.. Briga roditelja normalna je reakcija jer promjena ne djeluje samo na dijete već i na odrasle. Možemo reći da i roditelji prolaze kroz određeni oblik adaptacije jer se odvajaju od svoga djeteta.

    Prije polaska u vrtić nemojte raditi velike promjene u djetetovu životu; odvikavati dijete od dude, uzeti mu gazicu koju nosi sa sobom, i sl., ovaj period za njih je osjetljiv tako da će im biti potrebna sigurnost i rutina u životu. U prvim danima dobro je da roditelj pokaže interes za vrtić, zajedno s djetetom istražuje prostor vrtića, igra se igračkama, pokaže interes i zanimanje za novu okolinu, upozna odgojitelje i novu djecu u vrtiću.

    Kako još možete olakšati prilagodbu:

    • Zajedno s djetetom obavite kupovinu za vrtić; npr. papuče, ruksak...
    • Možete reći djetetu kako izgleda dan u vrtiću i što ga očekuje.
    • Pokušajte ostaviti dijete na čuvanju kod bake i djeda.
    • Redovito dolazite u vrtić, osim ako je dijete bolesno.
    • Pričajte pozitivno o vrtiću, izjave poput ”Ako nećeš biti dobar ostavit ću te u vrtiću” samo mogu povećati otpor prema vrtiću jer će dijete to povezati s kaznom.
    • Nakon odlaska iz vrtića nemojte forsirati razgovor o vrtiću neka to dijete potakne.
    • Nakon što dođete po dijete u vrtić posvetite mu neko vrijeme igrajte se s njim, šetajte, radite zajedno neke aktivnosti.
    • Obavijestite odgajatelje o promjenama ponašanja djeteta, novostima i s njima se savjetujte oko prilagodbe.

    U periodu prilagodbe budite potpora Vašem djetetu, a mi ćemo nastojati biti potpora i oslonac Vama!

    Pripremila: Ana Mužak, mag. psihologije

  • Riba duginih boja

    16. srpanj 2014.

    Daleko, usred mora, živjela je riba. Ali ne neka obična ribica, nikako. Bila je to najljepša riba u cijelom oceanu. Njezino tijelo prekriveno blistavom krljušti, ljeskalo se u svim duginim bojama. Druge su se ribe divile njezinim šarenim i svjetlucavim ljuskama. Nazvale su je Ribica-Srebrica.

    “ Dođi, Ribice Srebrice! Igraj se s nama!” pozivale su je. Ali Srebrica je bila tašta. Nije se obazirala, plivala je nijemo i oholo pokraj njih. Mala plava riba bila je uporna. “Ribice - krasotice, čekaj me! Pokloni mi samo jednu ljuščicu. One su prekrasne, a ti ih imaš mnogo.

    “Zar da tebi poklonim dragocjenu ljusku?” odvratila je lijepa riba oholo .“Izgubi se što prije!”

    I mala je plava riba prestrašeno otplivala. Uzbuđeno je ispričala prijateljicama svoj doživljaj. Otada se više ni jedna od njih nije željela družiti s umišljenom Srebricom. Čim bi se pojavila u njihovoj blizini, odmah bi se udaljile, ostavile je samu.

    Što je vrijedila Srebrici njezina blistava ljepota ako joj se više nitko nije divio? Sada je bila najosamljenija riba u cijelom oceanu! Jednoga se dana potužila morskoj zvijezdi i rekla joj žalosno: “ Pa ja sam ipak lijepa! Zašto me nitko ne voli?”

    “U pećini iza koraljnog grebena živi mudra hobotnica Osmokraka. Možda ti ona može pomoći”, savjetovala je morska zvijezda Srebrici.

    Ubrzo je našla pećinu. U njoj je bilo tamno, jedva se nešto naziralo. Iznenada su iz mraka zasvijetlila dva oka.

    “Čekala sam te”, reče Osmokraka dubokim glasom. “Valovi su mi ispripovijedali tvoju priču. Zato poslušaj moj savjet: pokloni svakoj ribi po jednu svoju ljusku. Tada više nećeš biti najljepša riba u oceanu, ali bit ćeš opet sretna.” Srebrica je željela kazati još nešto no hobotnica Osmokraka iščeznula je u tamnom oblaku tinte.

    “Moje ljuske pokloniti? Moje čudesne krljušti u duginim bojama?” zapanjila se riba-ljepotica. “Nikada! Ne! Kako bih bez njih bila sretna?” Nenadano osjeti lagan dodir perajom. Mala plava riba bila je opet tu! “ Srebrice, nemoj se ljutiti! Pokloni mi barem jednu blještavu ljuščicu!” Srebrica je oklijevala. “No, dobro, samo sasvim malu, najmanju ljusku,” mislila je, “to se neće ni primijetiti.” Pomno potraži i iščupa najmanju ljusku. “Evo, poklanjam ti je! Ali sada me ostavi na miru!” “Puno, puno hvala,” grgotala je mala plava riba zadovoljno. “Ti si dobra, Srebrice!”

    Ribi - ljepotici godila je pohvala. Odjednom se osjećala vedro i smireno. Još je dugo gledala za malom plavom ribom koja je presretna plivala morem uzduž i poprijeko. Mala plava riba s blistavom ljuščicom kretala se vodom poput strijele. I nije prošlo mnogo vremena, a Srebrica je bila okružena mnoštvom raznih riba. Sve su one željele po jednu blistavu ljusku. I zamislite, Srebrica je dijelila svoje ljuske desno i lijevo, nije ih nimalo štedjela. I još je pritom bivala sve sretnijom. Što je više oko nje u vodi svjetlucalo i blistalo, to se bolje osjećala među ostalim ribama. Napokon je Srebrici, ribi duginih boja, ostala samo jedna blistava ljuska. Sve je druge poklonila. A bila je sretna kao nikad dotad!

    “Dođi, Srebrice, dođi i igraj se s nama!” dozivale su je ostale ribe. “Dolazim!” odgovorila je veselo i s njima otplivala daleko, na morsku pučinu.

     

    Marcus Pfister

  • Slatke male laži!

    04. srpanj 2014.

    Je li Vam se ikada dogodilo da Vaše dijete kaže nešto što nije istina, već se nekoliko puta hvalio prijateljima da je dobio malenog psića, a Vi znate da to nije istina. Dolaze Vam gosti i pitaju kada idete na more, a dijete odgovara danas popodne, iako idete za mjesec dana ili govori da ga je drugo dijete gurnulo, a nije... Zašto djeca stvaraju izmišljene priče i ponekad ne govore istinu?

     

    Male dječje laži javljaju se oko 3 godine, dio su normalnog odrastanja i nisu razlog za brigu. Djeca predškolske dobi ne razlikuju još maštu od stvarnosti i istinu od laži, za njih su sve priče stvarne. Zbog svoje bujne mašte često izmišljaju priče ili preuveličavaju događaje koji su se dogodili. Nisu svjesni da ne govore istinu, govore nešto što bi željeli da se dogodi ili što ne bi željeli. Budući da im pamćenje još nije u potpunosti razvijeno neke stvari mogu zaboraviti ili pomiješati. Još ne shvaćaju koliko traje minuta, sat, dani, tjedni tako da će često reći da se nešto događa danas, jer bi oni tako htjeli. Laži su bezazlene i beznačajne, ali ipak na njih treba reagirati kako ne bi prešle u naviku te da dijete ne počne vjerovati u njihovu istinitost.

     

    Što potiče male laži...

    Kada dijete napravi nešto što zna da ne smije, vrijeme je kada se mogu javiti male laži. Laži kao da čarobnim štapićem brišu sve loše što se dogodilo i izbjegavaju se posljedice lošeg ponašanja. Može se dogoditi da dijete optuži nekoga drugog da je nešto učinio, iako je sam kriv. Optužujući drugog oni i dalje ostaju “dobri”. Djeca znaju nešto izlagati, ali ne shvaćaju da odrasli znaju da nisu rekli istinu.

    Ponekad dijete ne laže već samo percipira vrijeme drugačije: npr. pitate dijete je li opralo zube, a on kaže da je (to ne mora biti laž, oprao ih je ujutro).

    Laganje može biti i pokušaj da se dobije nešto što dijete želi; kupi se neka igračka, izbjegne krivnja ili kazna, da se dijete pohvali, da ga se posluša, udovolji roditeljskim očekivanjima..

    Možda žele zadiviti nekoga kako su bili negdje iako nisu, žele biti jači, bolji od drugih. Ako dijete u tim situacijama koristi male laži dobro je promotriti što dijete zaista želi i što mu treba, poticati razvoj samopouzdanja i stvarati pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Laganje će postepeno prestajati jer dijete neće imati više potrebu za uzdizanjem sebe. Zanemarena djeca također mogu lagati jer žele svoj svijet učiniti ljepšim i boljim.

    Pokušajte promotriti i razumjeti zašto dijete laže.

     

    Kako izgledaju djeca kada govore male neistine

    Ako su učinili nešto što ne smiju često spuštaju glavu, gledaju prema dolje ili izbjegavaju pogled i govore da ne znaju tko je “razbio baš onu bakinu vazu”.

    Trljaju nos ili prekrivaju usta, češkaju se po glavi ili licu dok objašnjavaju što se dogodilo, nakašljavaju se, vlaže usta ili im se lagano trza lice. Ako vidite neke od tih znakova ne mora nužno značiti da dijete laže to mogu biti i svakodnevna ponašanja.

     

    Što učiniti?

    • Ako dijete kaže nešto što nije istina reagirajte smirenim glasom i recite konkretno što nije dobro npr. pojeo je kolač baš prije ručka, Vi to ne odobravate, a on govori da nije, iako su mu usta zamazana čokoladom. Možete reći: “Ne sviđa mi se što si pojeo kolač bez mog odobravanja, kolače jedemo nakon ručka. Tako ćete djetetu dati do znanja što je istina.
    • Ako znate da je dijete nešto učinilo nemojte postavljati previše pitanja je li to napravio i pokušavati doći do priznanja jer će dijete tako teže priznati, naročito ako se boji da će biti kažnjen. Recite konkretno što ste primijetili.
    • Laž može biti i nešto što dijete želi da se događa sada npr. dijete govori da mu je danas rođendan iako znate da nije, ipak možete reagirati i dovesti dijete u stvarnost, reći ”Ti bi voljela da ti je danas rođendan, voljela bi slaviti i imati tortu. Pokažite djetetu da se njegova priča ne događa već je samo njegova želja.
    • Kada dijete i smisli neku laž, nemojte ga optuživati da laže, ismijavati, nazivati lažljivcem da to ne shvati kao dio svojih osobina.
    • Iako su neke laži smiješne ponekad se treba suzdržati i ne pokazati to pred djetetom, jer će u želji da Vas i dalje nasmijava takvo ponašanje ponavljati i dalje izmišljati lažne priče.
    • Pokušajte i Vi biti primjer i ne lagati pred djetetom, npr. kada ste kod kuće netko Vas zove telefonom, a Vi govorite drugima da kažu da niste tu, a dijete vidi da ste tu. Djeca na taj način uče da je laganje prihvatljivo.
    • Ako ste nešto obećali, a niste mogli ispuniti objasnite to djetetu npr. rekli ste da kada dođete s posla idete u kino. Ali kada ste se vratili toliko ste bili umorni da Vam je na pameti bio samo krevet i odmor. Objasnite djetetu da Vam je žao, ispričajte ste što niste ispunili obećanje i dogovorite se za odgodu. Tako djeca uče da i roditelji snose svoje pogreške.
    • Izbjegavajte nedjelotvorne kazne i one koje navode dijete da u laganju nađe spas za svoje ponašanje.
    • Ako dijete prizna pogrešku ili neku nepodopštinu što je učinio ne trebate ukloniti posljedice, zajedno s njim smislite kako ćete ispraviti ono što je učinio.
    • Pohvalite dijete kada kaže istinu, a bio je u velikom iskušenju.

     

    Dječja mašta nema kraja, slušajte što Vam dijete govori, a male laži pretvorite u neke nove priče.

     

    Literatura:

    Laniado, N. i  Pietra, G. ( 2008). Dječje laži. Rijeka: Studio TIM.

    Juričić, D. Najčešći uzroci dječjeg laganja. http://www.istrazime.com/ djecja-psihologija/najcesci-uzroci-djecjeg-laganja/

    Juričić, D. Kako prepoznati i spriječiti laganje kod djece. http://www.istrazime.com/ djecja-psihologija/kako-prepoznati-i-sprijeciti-laganje-kod-djece/ 

    Reichlin, G. i Winkler, C. (2011). Džepni roditelj. Školska knjiga: Zagreb.

     

     

    Ovaj tjedan preporučamo Vam priču o medvjedićima koji su se našli u jednoj maloj nezgodi i pokušali se izvući laganjem. Poslušajte što su učinili. Priča je primjerena za djecu od 3 godine.

     

     

     

    Medvjedići uče o istini

     

    Laganje uvijek u nevolje vodi

    koje s vremenom sve su veće.

    Lagat nemoj jer unatoč svemu

    istina od laži nestat neće.

     

     

    Bio je to jedan od onih dosadnih dana u Zemlji medvjeda. Zrak je bio tako miran da se lišće na velikoj kući u stablu u kojemu je živjela obitelj Medvjeda jedva micalo. Bio je to jedan od onih dana koji vodi u nevolje. Braco i Seka Medvjedić sjedili su u kući na stablu ne radeći ništa. Braco je držao svoju nogometnu loptu. U zadnje vrijeme se zainteresirao za nogomet i provodio je vrijeme uvježbavajući slobodne udarce. Seka se odmarala u fotelji, razmišljajući što bi mogla iduće raditi. Ni Tata ni Mama Medvjedić nisu bili u blizini. Tata je bio u stolariji i radio na namještaju, a Mama je otišla u kupovinu.

    “Znam što ćemo, idemo brati divlje kupine!” reče Seka.

    Braco je razmislio o tome. “Ne, divlje kupine imaju previše trnja i, osim toga sjemenke ti zapnu za zube.”

    “Dobro onda, idemo se van igrati na ljuljački da vidimo kome će se više zavrtjeti.” reče Seka.

    “Ne, to je glupo, a osim toga to smo radili jučer.” reče Braco.

    Seka je postala razdražena i nestrpljiva. “Meda mi, ti ništa ne želiš raditi. Sve što želiš je sjediti i grliti tu nogometnu loptu. “Mislim da si zaljubljen u nju.”

    “Nisam! Ali reći ću ti nešto. Kladim se da mogu predriblati ovu loptu pored tebe.”

    Braco se okrenuo prema Seki, pomaknuo loptu desnom nogom pa lijevom pokušavajući obići Seku. Zatim je, brz poput munje, udario snažno loptu desnom nogom. Zamalo mu je uspjelo. No Seka je bila prebrza. Zakoračila je i koljeno je blokiralo loptu koja se odbila od police s knjigama, od stolca pa od stolčice ravno u maminu najomiljeniju svjetiljku, koja je tresnula na pod. Ptica rugalica koja je virila kroz prozor je zakriještala i odletjela čim je brže mogla. Dok je odlijetala vidjela je Mamu Medvjedić koja se vraćala s tržnice.

    Dakle, obitelj Medvjedić imala je neka kućna pravila kao i svaka druga obitelj. Jedno je bilo “ Ne jedi med prije spavanja”, drugo “Ne ostavljaj blatne tragove po čistome podu”, a treće je bilo “ Nema igranja loptom u kući!”.

    Što sad? Braco je pogledao Seku, Seka je pogledala Bracu. Oboje su pogledali razbijenu svjetiljku i slušali s užasom kako se Mama uspinje stubama i ulazi u kuću. Braco je samo stigao, prije nego je Mama ušla u sobu, gurnuti loptu iza tatinog naslonjača.

    “Moja svjetiljka, moja najbolja svjetiljka, što se dogodilo? reče Mama gledajući Medvjediće u oči. “Recite mi.” Medvjedići su pogledali Mamu u oči zatim jedno u drugoga, i onda su počeli pričati jednu od najvećih laži ikada ispričanih u Zemlji medvjeda.

    “Bila je to ptica!” reče Braco. “Da, velika ljubičasta ptica sa žutim nogama” dodala je Seka.

    “I sa zelenim vrhovima krila” dodao je Braco. “I sa čudnim crvenim perjem koje joj je virilo iz glave” reče Seka za kraj. Kao što to obično biva s laži, laž o ljubičastoj ptici postajala je sve veća i veća.

    “Da uletjela je kroz prozor, kružila po sobi i srušila svjetiljku!” nastavili su medvjedići. Mama Medvjedić tužno je gledala svjetiljku. Tata Medvjedić došao je iz stolarije. Medvjedići su mu počeli pričati priču o velikoj ptici koja je uletjela kroz prozor i slomila svjetiljku. Bilo ju je teže ispričati drugi put. Kao prvo nisu se mogli sjetiti kako su je ispričali prvi put.

    “Zbunili ste me, je li to bila ljubičasta ptica sa zelenim vrhovima krila i žutim nogama? Reče Tata. “Ili žuta ptica s ljubičastim vrhovima i zelenim nogama?” Ili je to bila bijela ptica s crnim točkama ... poput one nogometne lopte iza mojeg naslonjača?”

    “Mama stvarno nam je žao zbog svjetiljke!” rekli su Seka i Braco. “Ah, ne brinem se zbog svjetiljke. Uvijek možemo kupiti drugu ili ovu zalijepiti. Žalosna sam zbog toga što možda, samo možda, moji medvjedići kojima sam uvijek vjerovala ne govore istinu. A povjerenje je nešto što ne možeš zalijepiti.” reče Mama. Medvjedići su počeli istovremeno pričati. “Nije to bila ptica!” “To je bila nogometna lopta.”

    “I ja sam kriv za to!” povikao je Braco. “To je podjednako i moja krivnja!” uzviknula je Seka. No oboje je nadglasao telefon koji je glasno zazvonio. Bila je to baka Grizlić, koja je pozvala obitelj Medvjedića na nedjeljni ručak. Mama je rekla da je u kući na stablu sve u redu.

    “Ali, Mama!” pobunila se Seka nakon što je Mama poklopila slušalicu. “Rekla si baki da je sve u redu, a to nije istina.”

    “Ali istina je” odgovorila je Mama. “Imamo dva pristojna medvjedića koji su upravo naučili važnu lekciju o govorenju istine. Što može biti bolje od toga?”. “Idemo sad pomoći tati zalijepiti svjetiljku.”

    Medvjedići su ponekad zaboravili kućna pravila, ali nikada, više nikada nisu lagali... jer povjerenje ne možeš zalijepiti poput slomljene stvari.

     

     

    Prema priči Stan i Jan Berenstain